Lečenje išijasa

Novi Sad, januar 2010.

Išijas je jako rasprostranjena bolest. Nerv išijadikus koji izlazi iz dna kičme ide jednim krakom u levu, a drugim u desnu nogu i do dna noge se prostire. To je nerv koji snabdeva nogu, kuk i krsta i, kada napravimo neki nagli pokret, dešava se da nerv iskoči iz ležaja i pršljen u kome se nalazi nerv otvori se i nerv iskoči i, kad se pršljen vrati, on ga uštine. To je verovatno zbog toga što smo se odvojili od prirode, što se više ne krećemo, ne pentramo se kao majmuni po drveću, odvikli smo se od toga i došlo je do nekih devijacija u kičmi, drugačije se sada razvijamo. Tada dolazi do strašnih bolova: neko je nepokretan, neko teško ide, ima puno tegoba sa išijasom, kako koga zahvati kako je ko uštinuo nerv. Medicina nema drugog načina osim da izvrši operaciju i to je najkobnija stvar koja se može ljudima desiti, jer se mnoge od tih operacija završe tako što pacijent ide na štakama. To je tragedija. Postoje neki fizioterapeuti, pre svega neke dede i babe po selima, koji znaju da nameste, vrate nerv. Ali to samo oni znaju i, kada oni umru, onda niko to više ne zna, jer oni jednostavno to vide, osećaju. Medicina to ne može, niti veruje onima koji to mogu. Samo jedan procenat ljudi se izleči, a devedeset devet procenata ostaje i dalje bolesno, jer ili ne veruje dedama ili njima to ne uspeva uvek. I to je onda mučenje često puta za ceo život.
Ja sam na tome dosta radio, ali su efekti bili spori, trajalo je mesecima da se neko izleči. Moja metoda je bila da ja ozdravljujem nerv koji je oboleo, koji je uštinut, koji je zgnječen, koji ne funkcioniše, i on boli prvo gde je uštinut i skroz sve do palca boli, jer se taj bol prostire duž tog nerva, oštećenje od gore reflektuje se do dole. Moje lečenje je bilo uspešno, koliko-toliko poboljšanja su bila uvek, ali je to trebalo dugo da se radi i nikada nije bilo gotovo do kraja, da smo mirni.
E sad šta se desilo neki dan. Mojoj tašti, koju ja lečim već nekoliko meseci od išijasa, uhvaćen je nerv. Svaki dan joj radim seanse i, kad ja to uradim, malo se poboljša stanje pa dođe do promene vremena, pa se pogorša, pa sve tako, ali ipak je za nijansu bolje kad radim nego kad ne radim. Neko veče radeći taj njen nerv, odjednom vidim da je pršljen počeo da se otvara i ja sam nerv gurnuo, vratio ga na svoje mesto. Pitam ja nju šta oseća i ona kaže:
„Prestao me bol.“
„Slobodno ustanite“, kažem ja.
„Ne smem.“
„Slobodno ustanite.“
Ona ustade i kaže:
„Ja sam se ispravila. Idem pravo.“
„Pa je l’ boli?“
„Malo, nije kao pre.“
Onda sam ja pogledao nerv da vidim o čemu se radi i vidim da je on sav modar, izubijan, zgnječen, oštećen jako. Ovim operacija nije završena, sad treba nerv da se izleči, ali je to neuporedivo lakše jer je nerv slobodan, niko ga više ne maltretira. Ja sam njoj lečio nerv dva-tri dana, ali će trebati još, on se jako sporo leči. Lečenje, isceljenje nerva počeo sam da radim odskora, dotad nisam imao pristupa tome uopšte.
No to je sad meni dostupno, samo treba neko vreme.
Onda mi se javio jedan čovek iz Bosne koji se javlja svaki drugi dan, kome ja lečim išijas već dva-tri meseca i ide pomalo nabolje. On je zadovoljan i kaže:
„Kako je bilo, dobro je.“
Ali i dalje ga boli, ne može da stoji minut jedan, čim stoji, počinju bolovi, kuk i noga trnu. Kad se on javio da mu uradim seansu, ja sam ga pitao:
„Je l’ stojite?
„Stojim“, kaže.
„Pričajte mi šta osećate.“
Onda sam ja došao ponovo u to stanje u kojem sam bio kada sam tašti radio i video sam jednu energiju koja je došla i koja širi pršljen, otvara ga kao kleštima kad otvara. I onda sam shvatio šta sedešava; kada sam tašti radio, nisam shvatio šta se desilo. Energija je raširila pršljen i ja sam pomerio nerv malo, međutim još je parče ostalo zakačeno, jer je on bio nekako po dužini uhvaćen i onda je jedan deo skliznuo, a ivica je ostala. Onda sam posle pola minuta još jednom zamolio tu energiju da ponovi to i pršljen se otvorio, ja sam povukao nerv i on se malo zacepio kao da mu je ivica malo ogrebana i to je ostalo zakačeno između dva pršljena i vidi se kao da visi neka košuljica. Kad je to njemu skliznulo tamo na svoje mesto, ja sam ga pitao šta oseća i on je rekao.
„Prestao me je bol.“
„Možete da idete?“
„Mogu.“
Obišao je krug po sobi i rekao: „Ovo je super. Malo me boli, ali to ne može da se poredi sa onim što je bilo.“
Taj nerv treba još da se leči.
To su te vrhunske moći koje dolaze posle prolaska kroz crnu rupu, posle Tačke prosvetljenja, prolaska kroz Tačku transmutacije. Neki od vas su mislili, a i meni je to tako izgledalo: prošao kroz crnu rupu, pa šta, dobio orden i doviđenja.
Ali je Oblak rekao:
Videćeš kakve će to moći velike da donese.
A onda su počele ovakve stvari o kojima može samo da se sanja.

Iz knjige „Kazivanja iz kosmosa” dr Ljubiša Stojanović.

Social media & sharing icons powered by UltimatelySocial